MEMORIJAL FABIJANA ŠOVAGOVIĆA 2007.

Dan prvi, 9. veljače 2007.

Fabijan je ponovno bio tu, u svojim Ladimirevcima, na izmaku jedne čudne zime koja nije bila ona zima djetinjstva velikoga glumca; toplo i kišovito vrijeme, rodno selo napokon je počelo vraćati dug svome najpoznatijem sinu, u osnovnoj školi (daj Bože da jednom dobije njegovo ime, iako je čudno što se već sada ne zove OŠ «Fabijan Šovagović», već nosi ime sela) mogla se pogledati izložba fotografija iz Faboševog života, nastalih uglavnom prilikom njegovih posjeta ravnici, od ranih dana pa do onih ozbiljnih glumačkih godina.

U sjeni tih forografija mali ladimirevački glumac Filip Glavica izveo je ulomak «Možda je iz ove priče nastao Sokol», istinitu priču o ranom gubitku roditelja i bezbrižnim, ali teškim Fabijanovim školskim danima između dviju ispaša s kravama. Bio je tamo i onaj drugi Filip, sin zvan Zadro, došao je na mjesto očevih korijena, početaka u svakom pogledu.

Mnogi su te večeri pričali o svom odnosu s Fabijanom, Filip je priznao kako se uvijek trudio imitirati oca, ne samo kao glumca, već i oca književnika. Najsimpatičnije je bilo svjedočenje manje poznatog Fabijanovog vršnjaka i kolege Stjepana Baherta (prokletstvo sporednih uloga), koji se prisjetio Šovinih kašnjenja na vlak s isprikom «čekao sam da koka snese jaje». I kasnije dok smo jeli izvrsni fiš paprikaš u Vatrogasnom domu Ladimirevci, sve je nekako bilo – baš kako bi Fabijan želio. Večer su začinili sjajni valpovački tamburaši, iako, neki su popili čašicu previše, pa su galamili na svirače smatrajući kako premalo trzaju žicama.

Neki su, pak, drugima pričali o svojim ljubavnim jadima, pozornica malog sela kao velika predstava života. Već je šest godina prošlo kako je otišao, sigurno se negdje s neba nasmijao na te čudne ljudske pritužbe i probleme, vrijeme koje prolazi i koje jedino najvećim dometima ostavi sjaj bez kraja. Dometima kakav je bio Fabijanov.

Dan drugi, 10. veljače 2007.
«Noću, u intimnom, poluglasnom razgovoru sa samim sobom, nikako ne mogu zapravo logički opravdati, zašto se u posljednje vrijeme toliko uzrujavam zbog ljudske gluposti...» - riječi su odzvanjale hodnikom ladimirevačke osnovne škole, a na pozornici glumac Dragan Despot, Krležin junak u ovom svijetu, i Šovin zet u onom stvarnom životu kojeg živimo s mnogim dodirnim točkama iz romana «Na rubu pameti» koji je kao monodrama te subotnje večeri izveden pred ljubiteljima kulture. U spomen na pokojnog tasta Despot je to dodatno nadahnuće sjajno prožeo s odličnom rasvjetom i glazbenom kulisom Arsena Dedića. Ozbiljnih sat vremena o zamršenim ljudskim odnosima, i ogroman pljesak jedinom glumcu na improviziranoj pozornici, domaćinu ili gostu, svejedno je.

Druženje se nastavilo u školskoj dvorani, uz Velimira Čokljata i njegovo viđenje «Đuke Begovića» (odigrao je to na svoj način, znajući kako nema smisla imitirati Fabijana), a zatim i film Krste Papića «Lisice» kao kruna memorijala. Celuloidna priča o tragičnoj svadbi u sinjskoj krajini, i sudbini ženika uslijed staljinističkog prevrata, jadna i razotkrivena psihologija mase koja je uvijek na strani jačega, i tako lako napusti ono u što se do jučer zaklinjala. Film koji je uvijek aktualan. Znam, mnogi su očekivali «Sokola», ali želja organizatora bila je edukacija, korak više, pokazati kako je Fabijan bio Slavonac, ali ta široka duša imala je i široki dijapazon uloga. Mimo kulture i glume, za one željne etno-elemenata, bio je tu i prikaz tradicionalne svinjokolje, epilog svega bila je večera iz prošlosti: kobasice, čvarci, sarma i zimnica za salatu. Dobra, stara, vremena, tako kažu stariji.
Ostaje u sjećanju ono platno u dvorani s Fabijanovim likom i odavno narodnom
«Ne dirajte mi ravnicu». Nakon prvog memorijala Ravnica je barem malo smirila duh onoga tko je proslavio njeno ime. Neka tako bude i dogodine. Faba Šovagov je to zaslužio.