ODVRAĆANJE I

 

 

Za moj sedamnaesti rođendan tata mi je otpjevao pjesmicu: «Sedamnaest ti je godina tek, od tate si dobila drek.»

 

Da su okolnosti bile drukčije vjerojatno bi me to povrijedilo i deprimiralo, no znala sam da mi se tim okrutnim stihovima osvećuje za svakodnevna druženja i glumatanja na probama Shakespeareove «Oluje» u kojoj smo glumili Prospera i Mirandu, oca i kćer, a sve na nagovor i inzistiranje Zlatka Viteza, redatelja priredbe. Mjesecima je to uvjeravanje trajalo, uvjeravanje da sam ja dobra podjela, da neću zeznuti, da je to dobro za predstavu, da nema tko osim mene, da je to «histrionski», da je to s koljena na koljeno, da jabuka ne pada daleko od stabla, da će svi pomoći.

Šovo nije htio ni čuti.

Nije bio siguran ni da bi sam igrao Prospera, htio je to ljeto dovršiti vikendicu u Supetru.

A najmanje mu se dalo zezati sa mnom na probama, da mu visim za vratom, da me mora trpjeti mjesec dana na brodu duž cijele Jadranske obale. Bio je ljut na mene jer sam, nakon deset godina, prekinula svirati čelo i uopće mu se nije sviđalo moje naglo zanimanje za teatar.

Na kraju je definitivno rekao –ne-. Vitez je rekao: «O.K. Onda bum ja igral Prospera!»

 

Na prvu smo probu išli jureći niz Mesničku, on četiri koraka ispred, ja trčeći za njim i ništa nismo govorili. Kasnili smo. I kasnije smo uvijek kasnili. Ne mnogo, par minuta, ali dovoljno da se nerviraš i šutiš i kriv si sam sebi i drugima. Zapravo se on cijelo vrijeme po cesti pravio da me ne pozna, a ja sam mu se bojažljivo nastojala dopasti kao balavica i kao amaterka pa i kao ono pubertetsko derište koje je s njim maloprije doručkovalo u istoj kuhinji.

Bio je prilično zlovoljan što je pristao na tu igru. A onda je s početkom proba napravio rez i radio sa mnom kao sa bilo kojom drugom osobom na svijetu. Toliko je bio indiferentan prema mojim tragičnim počecima da sam pomislila kako bi on sigurno volio da budem što gora i još gora pa da i sama na kraju shvatim da od mene glumice nikad, a najmanje s njim u kombinaciji.

To se, eto, nije dogodilo. Bila sam očito uporna i potpuno zatravljena novim svijetom koji sam upijala pa je i on odustao od svog pasivnog terora. Čak je i radio sa mnom negdje pred premijeru vidjevši da je vrag odnio šalu i probao spasiti što se spasiti dalo.

Probe u Zagrebu protekle su bez većih incidenata. Ja sam uglavnom bila uplašena i zbunjena, upijala sam svaku Vitezovu riječ kao da je svaka sudbinska za moju glumu koja se najmanje mogla nazvati glumom. Prije je to bilo nekakvo dječje jaukanje i  slabašno glasanje, diletantsko na svaki način. U prvoj sceni morala sam urlati, vrištati, plakati iz sve snage moleći oca da učini nešto jer sam pred sobom vidjela brod koji je oluja bacala po moru i na njemu ljude kako u panici dozivaju pomoć. Ma kakvi, nisam se mogla pomaknuti, nisam mogla normalno zavikati, nisam, zapravo, mogla pustiti glasa od sebe. Nisam mogla ništa pod milim Bogom. Vitez je imao upravo nevjerojatno strpljenje, sjećam se da je bio dobar i blag prema meni, što je za njega zaista rijetkost, i ja sam to strpljenje koristila nemilice. Uporno mi nije išlo, uporno je on sa mnom  radio. Svaki dan sam morala taj početni monolog, ključan za moj ulazak u dramu, pred njim ponavljati i ponavljati i pokušavati i pokušavati, bez ikakva rezultata.

 

Došao je dan odlaska na Osor gdje nas je čekalo desetak dana generalnih proba i na kraju premijera. Ja sam se pakirala danima, naravno. Trebalo je ponijeti stvari za cijelo ljeto. Nosila sam sa sobom i violončelo jer sam u predstavi i svirala. Stari je nosio ogroman kufer, mislim da je u njemu imao i kostim Đuke Begovića, za svaki slučaj, ako će zatrebati negdje odigrati i «Đuku». Uzeo je budilicu u svoju sobu, on će me probuditi. Mama, Filip i baka već su bili na Supetru, samo smo nas dvoje ostali u Zagrebu i spremali se, dakle, vlakom u Pulu pa trajektom na Osor. 

 

Spavala sam kao top kada sam u daljini čula Šovin glas: «Diži se! Zakasnit ćemo, nije mi zvonio sat!» Uopće se nisam iznervirala, bilo mi je normalno da nije navio sat, ili da ga čak nije čuo, uvijek je imao dobar san u životu. Čak sam pomislila kako je čudno što je uopće preuzeo brigu oko buđenja, ali kad se već ponudio nisam mogla ne pristati, jer ipak je on bio roditelj, a ako već netko mora zeznuti stvar, bolje da to bude on nego ja. Na brzinu sam se obukla, pokupila svoje stvari i pojurila niz stepenice s trećeg kata u Mesničkoj 14. Ostavila sam  ruksak ispred ulaznih vrata i vratila se po čelo jer nisam mogla sve odjednom nositi, a Šovo je ljutito silazio noseći svoj kufer. U prolazu mi je viknuo da ide po taksi, a ja neka čekam pred kućom sa stvarima. Imali smo dvadeset minuta do polaska vlaka.  

I tako sam uzela još i svoj instrument, zaključala stan, spustila se ispred kuće i čekala. 

 

Čekali smo moj ruksak, moje čelo, ogromni kufer mojega oca sa kostimom Đuke Begovića, vrečica sa sendvičima i ja. 

 

Čekali smo dobra dva sata. 

 

Mislim da smo čekali čak dva i pol sata.

 

Mislim da smo apsurdno dugo čekali.

 

 Ne mogu reći da su mi ti sati sporo prolazili, ne mogu reći da sam bila u panici da se njemu nešto dogodilo, ne mogu reći čak ni da sam bila očajna, ne mogu reći da nisam mogla vjerovati. 

 

Ja sam, jednostavno, znala da je otišao bez mene.

 

Onda sam shvatila da sam zbilja totalna budala koja sjedi na prtljazi i očajava, a situacija je tako neumoljivo sudbinska da joj stvarno nema pomoći. Odvukla sam stvari, jednu po jednu, natrag u stan. 

 

I ostala u Zagrebu još dva dana. Kako sam, na kraju stigla u taj Osor, više se uopće ne sjećam. Sjećam se strašnog osjećaja krivnje jer sam zakasnila (jedina ja), sjećam se Viteza i Potočnjaka koji su me u nevjerici dočekali, sjećam se Šove koji se samo smijao jer mi je pokazao da sam totalni amater na kojega se ne može ozbiljno računati. Svi su bili na osorskom trgu i s olakšanjem gledali kako polako stižem ja, vukući svoj ruksak, svoje čelo i tatin kufer s kostimom Đuke Begovića.

 

I što je meni onda bilo odigrati tu prvu, kritičnu Mirandinu scenu? Što je meni onda bilo zaurlati, zavikati, zapomagati kada sam bila očajna na cijeli svijet, na sve očeve na tom svijetu, na svu jadnu djecu na tom svijetu? Iz neizrecive sam povrijeđenosti proglumila, iz inata njemu koji me ostavio čekati  pred vratima, jer mu je stao taj  kiklopovski tramvaj na raskrižju Mesničke i Ilice u rano jutro kad nigdje nikoga nema. 

 

I pokupio ga do kolodvora.