TATINO PISMO

 

 

Beograd, Hotel Moskva

27 VII 1984.  u pola 4

 

                      Dragi moji mladi kolege glumci!

 

 

Moj je posao prešao u završnu fazu kao i Vaš  ( «Zeko» film po Andrić – evoj noveli ) pa kako u hotelu Moskva očajavam srpanjsku dosadu i kajanje jer ne mogu ništa popraviti pišem Vam jedno malo pismo u svrhu potkrepe i podrške vašoj zadnjoj fazi, a ponešto podržan sjećanjem na onu probu od 17. VII 1984 nakon koje nisam ništa govorio.

Kažem ništa jer je Lonza rekao približno, a jednostavno ono što sam i sam mislio. Rekoh vam kako se ovog puta izuzetno i bez pogovora slažem sa njim, a što u našoj praksi nije bio česti slučaj. On je jedan strašan oporbenjak i mojim stavovima i mojoj glumi, da kažem, uvijek se prema meni postavlja sučelice.

Primjerice nakon  «Sokola» reko mi je da sam bolji pisac nego glumac, a to i opet nije točno. Dokaz za to jest Sterijino Pozorje gdje sam ja dobio nagradu za glumu Šime, a ne za pisanje Šime, a on je tu istu nagradu dobio za Lukšu, godinu dana kasnije, također za glumu, a ne za pisanje. Tako je posredno ispalo da on zna igrati Lukšu kao i ja Šimu po mišljenju drugih iako on to meni ne priznaje.

Stoga ću ja što se rangiranja tiče, s njime do kraja života ostati na krv i nož. Pogotovo nagrada što se tiče.

No, govoreći Vama iskreno onu večer na Lovrijencu on je također govorio iz tog sjajnog starog paradoksa o glumcu pa mi se sve dopalo. Obojica smo, naime, igrali Dunda i kako on reče, a i ja se slažem, obojica u toj ulozi propali.

Koliko se sjećam govorio je o tome da Dunda igrate iz sebe, za sebe, neka Pređo ne izigrava Dunda neka to bude prvo Pređo pa onda Dundo jer je tako jedino moguće, a da bude dobro. Neka bude njegov Dundo. Tako i ostali pa neka to bude Vaš MLADI DUNDO, usuprot starim šmirantima.

Tako me je tim govorenjem podsjetio da upravo obrnut način kojim smo vjerojatno mi krenuli ranije nije dao očekivani rezultat, nismo tim putem našli osovljenje pa nas je Dundo pojeo. Nismo ga mogli «prilagoditi» sebi.

Iako smo obojica recimo «stabilniji» glumci od  Hajdarhodžića i Kvrgića bar što se tiče «stature» i dramskog volumena.

No Dundo, čini se, ipak nije uloga dramskog volumena koliko smo je god nastojali ugurati vengo će biti onog «lakšeg» komičkog volumena, lakšeg po težini nošenja ne i po težini iznalaženja. I PREĐO i JOŠKO kao Dundo i Pomet imaju te predispozicije više od Lonze i Šove pa o tome ne treba praviti bilo kakvo silovanje. Ono malo «oponašanja» Izeta ili Mustafe nužno je jer su vam njihove kreacije blizu ali to zanemarite, ako ono prvo bude sebe iskupilo ovo drugo mora nestati. Ovo drugo je prolazna, trenutna bolest.

Isto tako Petrunjeli i Lauri ne treba biti kompleks i stid što nemaju još «mesa» za svoje uloge, valja imati srca meso će publika izmaštati. Nije li i Lonza govorio kako često «meso» u toj vrsti komada najlakše ode u šmiru? I Pera i Baba nemaju mesa, a dobro su se ono na probi zaigrale

kao što su se Bokčilo i Maro još uvijek stidjeli.

 

Što se Anje tiče ovdje bi joj uz manje stida dobro došao i onaj odbačeni nos koji bijaše poput krastavca i krompira, ali šta se tu može kad ga se dragovoljno odrekla u korist režisera još prije nego ju je uspio otežati i spustiti na zemlju. Pa nek se sad muči, bubnut ćete je tamo vi ostali.

 

Dunda i Pometa pa i sve u tom komadu treba nositi po daru komičkome te je zato Lonza bio iskren kada ih nije našao u našim «staturama». Ako ga je i bilo ovdje nije nalijegao na naše organizme pa i pored toga što je Lonza, kao i Pređo ili Izet, rođen čak u lokalitetu «Dunda», a ja nisam. On bi i Šimu igrao bolje od Dunda ne samo zato što mu je otac ribar nego zato što su mu mašta i «predispozicije» bliže Šimi ( vidjeti ste trebali Krespa u «Zalamejskom sucu» na Lovrijencu također ) i Lukši, a ne Dundu ili Skupu. Bez obzira što je Šima po mišljenju klasnih analitičara seljak, a Lukša gospar. Moj Kikaš ne sviđa se npr. Igoru Mandiću i Stipi Šuvaru. Mandić je odrasao u starom dijelu Splita, a Šuvar u selu nasuprot Kikašu u Prološcu.

I Lukša i Šima  iz takvog organizma kao što je Tonka Lonze jednako glumački misle, surađuju i dodiruju se, plode se, postoje.

I još nešto malo privatnog trača da vam ispričam o Dundu kad ste već ono o Kvrgićevom Pometu na otvorenom iz «Glumčevih zapisa» dočitali i promislili što me obradovalo.

Gavella je radio Skupa sa Jozom Petričićem kojeg, na žalost, niste imali čast gledati, a koji je bio jedan od naših najboljih glumaca. Ni ja nisam gledao toga Skupa ma sam gledao najbolje uloge toga velikog glumca. Čitao sam dobre i loše kritike o toj predstavi, a sa strane Svena Laste, Kvrgića ili Krče. ( Kvrgić je u toj predstavi igrao Munua i loše startao jer ga je pomeo kompleks Ervine Dragman, a i ona bijaše sjajna, starija od njega, rasna glumica te sam i ja taj kompleks natovario od nje u «Ranjenoj ptici» Marijana Matkovića no nešto kasnije i manje pogibeljno.) Oni se, dakle, Kvrgić i Ervina, alias Munuo i Grube nisu slagali kao ni gore spomenuti glumci koji su tom Skupu Gavellinom i Petričićevom presudili kao dramskoj, a ne komedijskoj predstavi. Napadali su Gavellu da ne zna izrežirati komediju što je ako se pregleda Gavellin repertoar vidljivo. On je najmanje režirao komedije bez obzira što je najviše režirao domaći repertoar. Govorili su ti moji kolege kako je Gavella previše otežao tu ulogu Skupa, a Jozo Petričić iako mediteranac «dramio je» i predstava dakle nije bila dobra. Gavella ju je namjesto olakšao, otežao.

U takvim situacijama pogode onda oni koji to sa strane promatraju i pronađu razlog za sebe. Obrnu stvar. To obično učine asistenti. Na AKU je tako za asistenta Gavelli došao Kosta Spajić ( poput vašega Dolenčića Kosti Spajiću ili Večeku ) i onda je on dodijelio ulogu Skupa Izetu Hajdarhodžiću. To je bila ispitna predstava druge godine, točnije četvrtog semestra pa je to bio smijeh u onoj istoj dvorani u kojoj sad i vi svoje studijske predstave dovršavate. Studenti su prvi puta, a već na drugoj godini igrali cijelu predstavu pa su dobili i pedagoški prijekor zbog toga no kako se narod smijao prijekor je otupio na moralnoj sjednici kod Gavelle i Ružice Milun. Ta je predstava poput Vaše «Vještice» krenula i na turneju sve do Samobora. Na toj sam se turneji našao i ja u gledalištu radi podrške drugoj godini, a prvu sam tupio. Gledalište i Samoborsko potvrdilo je onaj akademski nalaz, smijalo se. Sjednica, međutim, nije dobro zavšila za Kostu. Govorilo se kako se Kosta neozbiljno poigrava sa domaćom klasikom zapravo.

No predstava Skupa na AKU je započela svoju slavnu povijest. Uskoro ju je Kosta «prenio» u Dubrovnik. Gavella je tad bio šef dramskog programa, on je imao «Hekubu» i «Ifigeniju» a u parku muzičke škole puleni Koste Spajića pojačani dubrovačkim ansamblom preporučili su se sa «Skupom». Žuža Egreny bila je Grube, a Vinko Prizmić Munuo. Predstava se igrala sezonama, Izet je i dan danas različito vremenski i temperamentom podgrijava.

 

No tu priča ne završava. Trebalo je igrati Skupa u ZDK – u pa se Kosta osmjelio da ulogu Skupa dodijeli meni, a sve na temelju nekih i mojih smjelih podviga na startu u ansamblu  Zagrebačkog dramskog kazališta. Bio sam nešto mlađi od Izeta, a to sam još i sada, bilo je starijih glumaca pa je na pr. Sven Lasta sumnjao no Kosta je ohrabren Izetom povjerovao u drugi eksperiment. Izetova kreacija bila je međutim toliko preblizu, a ja od eksperimenta toliko predaleko, toliko tvrd i nemoćan opterećen problemom iz kojeg se nisam znao izvući da je čak Marija Grgičević dobrohotno ali predstavu sahranila. Pokazalo se da je Sven Lasta imao pravo, a ne Kosta Spajić. Pero Kvrgić igrao je Drijemala.

Gavella pak nije bio uvjeren da je Kosta «uspel». Izet je jedne sezone obolio i Gavella je odmah potražio mene da uskočim na mjesto Izeta u dubrovačku predstavu. To se pak nije dogodilo ali govori koliko je Gavella bio uporan da dokaže koliko nije imao krivo. Ja sam trebao potvrditi njegovu nađenu varijantu sa Jozom Petričićem biti će, ja sam trebao popraviti, dokazati da se može vremenu, zabludi uprkos. Jer je i to kazalište i poraza u kazalištu nema!

 

Ovu sam Vam dugačku priču ispričao međutim kako bi u kontekst ponavljanja istih priča doveo i Vaš slučaj sa «Dundom», režiju Dolenčića i upraviteljstvo Večeka.

Onu večer kao i ja i on je sjedio na probi i kako čujem održao sličan pledoaje o «ozbiljnosti i problemu režiranja» poput onoga koji je podržavao Gavella.

Ista se stvar dogodila, isto vas je «pedagoški zabrinuo, zastrašio» jer zna o kojoj se fazi posla radi. Najintenzivnijoj i najboljoj.

Po mome, a vidjeli ste danas i po Lonzinom, svakom Dundu fali upravo višak plemenite «neozbiljnosti» onoga nečega što je davnom «Skupu» Koste Spajića pomoglo. Onoga što je resilo i prvu predstavu «Dunda» u ZDK vođenu darom Kvrgića, Nele Eržišnik i Slobodana Mladena Škiljana. Ponavljanja Škiljanova «Dunda» nisu se vraćala u tu prvu slobodu, on je Dunda uškopljivao usuđujem se reći i svojom i glumačkom nonšalancijom. Kasnijim njegovim obnovama falio je zanos, volja i radost glumačke igre. Dokaz tome je i Mustafa ( kojeg nisam gledao ) a koji nosi prvu radost susreta s likom koji mu paše u mjeri nađenosti njegovog glumačkog habitusa.

Dakle da vam na kraju ovog ispitivanja kažem kako ta mjera kod vas ne nedostaje, to se vidi iz jedne probe. Vi samo trebate ponijeti tu radost nađenosti, veselje igre pa će Dundo Pređo i Pomet Joško čuti reflekse dodira iz gledališta.

Cijelu sam dakle priču ispričao da vas pred premijeru podkrijepim na ono što ste čuli i da vam radost prekrije desperaciju i kalkulacije da igrate iz srca jer «ko srce dava svega sebe dava».

Sa usklađenjem ritma i tempa ( Lonza ) nadam se da je u redu ta imali ste jedanaest proba i više poslije toga. A da ne govorim koliko ste detalja iznašli, a dikciju plasirati naumili do zadnjeg reda.

Ovo moje naklapanje neka bude relaksirajući prilog pred veselje koje će vam uzvratiti publika. Živjeli!

                                                      Vaš Šovo

 

P.S. Anja, sačuvaj ovo pismo za «MIM», nemam ga gdje prekucat!

 

P.S. Joj, setio sam se još jednog trača na račun režiserske taštine. ( Glumačka je veća ali o režiserskoj je tračati veći saft. )

«Hamleta» je na Lovrijencu radio Denis Keri engleski režiser Irac po porijeklu. Petar Kralj je glumil Gamljeta, a ja Kralja. Asistent je bio Petar Veček pa je cijelu režiju prešutio kao i onaj vaš asistent crnac simpatični. Mi smo cijela podjela Hamleta bili nešto stariji od Vas. Krča je igro Polonija, a Ofeliju Koraljka. Veček je risao moju glavu kralja i tada se je već vidjelo da ima ambicija i za scenografiju i nije bio šef Igara.

Kosta je međutim bio šef dramskog programa i isto je tako došao ali na jednu od posljednjih proba Gamleta. Dugo je razgovarao sa Kerijem onda mi nakon toga nismo više imali Kerija na probama. Strašno se je Keri deprimirao. Napunio je puni ruksak engleskim viskijem i nije se vratio sa Srđa preko tri dana. On je na Srđ išao uvijek pješke koji puta i trijezan. Za sve vrijeme odsustva šutljive probe provodio je Veček.

Keri se jednog dana vratio sa Srđa flaše praznog viskija lupale su u ruksaku ko orasi u praznoj vreći i onda je održao zadnju generalnu sve dok ga gledaoci premijere doslovno nisu istjerali iz gledališta.Priredba je bila sjajna, Šovagović je nadahnuto igrao Kralja, a Lonza 1. glumca. Ako ne vjerujete da sam bio sjajan pitajte prof. Ranka Marinkovića. Za Mariju Grgićević Šovagović se ponešto preforsirao u deranju. Boban je bio decentni Laert.

( Ovo forsiranje shvatite također kao pouku. Na Lovrijencu se naime događalo, a na predstavi Hamleta, da engleski posjetioci zaspu u drugom i trećem redu, a pogotovo oni dalje. Poznaju komad, a jezik ne poznaju te sam im se ja tako osvećivao. Izderao bih se ono Hamlete! Hamlete! toliko glasno da bi ih sve probudio!

Petar Kralj bio je naime nešto tiša varijanta od Šerbedžije pa je to i zbog toga trebalo, inače, u cjelini bolje je igrao od Šerbedžije, ha, ha! )

Pazite stoga kako igrate i koliko glasno!

To je domaći komad i domaća publika koja preko dana toploga ne šeta po dubrovačkim zidinama poput radoznalih Engleza. I Keri je bio Irac a taj gospodin i taj narod ima mnogo podudarnih crta s našim hrvatskim karakteristikama. 

Na Lovrijencu pak pazite nadasve na propuh! Od upale porebrice odsustvovao sam pet dana sa proba i bio u bolnici! Dubrovačkoj!

 

P.S. Pola tri je već. Da ste mi zdravo!